Mihej — 7. poglavlje (Mih 7)

Opća nepravda

¹ Teško meni! Postao sam kao žetelac ljeti, kao trgač poslije jematve: nema bobice grožđa da je pozobljem, nema smokve ranke za kojom žudim! ² Vjernici su iščezli iz zemlje: nijednog pravednika među ljudima! Svi vrebaju za krvoprolićem, svaki svome bratu mrežu postavlja. ³ Njihove ruke za zlo su sposobne: glavar traži dar, sudac sudi prema poklonu, velikaš po svome hiru odlučuje. ⁴ I najbolji među njima je kao trn, najpravedniji kao drača živica. Iskušenje njihovo danas sa sjevera dolazi, dolazi ura strave njihove. ⁵ Ne pouzdavajte se u bližnjega, ne vjerujte u prijatelja; pred onom koja s tobom dijeli postelju pazi da usta ne otvoriš. ⁶ Jer sin svoga oca zlostavlja, kćerka na majku ustaje, snaha na svoju svekrvu, svakome je dušmanin njegov ukućanin. ⁷ A ja, prema Jahvi ja sam zagledan, čekam na Boga koji spašava, Bog moj mene će uslišati.

IV. NADE

Neprijatelji se rugaju Sionu

⁸ Ne raduj se mome zlu, dušmanko moja, ako sam pao, ustat ću; ako boravim u tminama, Jahve je svjetlost moja. ⁹ Moram podnositi srdžbu Jahvinu, jer sam protiv njega sagriješio, sve dok on ne prosudi spor moj i izrekne pravdu; izvest će me na svjetlost, gledat ću pravednost njegovu. ¹⁰ Kada ga moja dušmanka ugleda, od stida će se pokriti ona koja mi je govorila: »Gdje je on, Jahve, tvoj Bog?« Moje će se oči naslađivati kad je ugledam: ona će biti zgažena kao blato na putu.

Proroštvo o obnovi Jeruzalema i proširenju granica

¹¹ Dolazi dan kad će se sazidati tvoji bedemi! Toga dana nadaleko će se prostirati tvoje granice! ¹² Toga dana dolazit će k tebi od zemlje asirske do Egipta, od Tira do Rijeke, od mora do mora, od gore do gore. ¹³ Zemlja će postat’ pustinja zbog stanovnika svojih, zbog djela njihovih.

Molitva protiv narodâ

¹⁴ Pasi svoj narod svojom palicom, stado svoje baštine, koje osamljeno živi u šikarju, usred plodnih voćnjaka. Neka pase u Bašanu i Gileadu, kao u davne dane! ¹⁵ Kao u dane kad si izašao iz Egipta, pokaži nam čudesa! ¹⁶ Narodi će ih vidjeti i bit će posramljeni uza svu silu svoju; stavit će ruku na usta i uši će im oglušiti. ¹⁷ Lizat će prašinu kao zmija, kao gmazovi koji gmižu po zemlji. Izići će dršćući iz svojih jazbina, prestravljeni i ustrašeni pred tobom.

Vapaj za oproštenjem

¹⁸ Tko je Bog kao ti koji prašta krivnju, koji grijeh oprašta i prelazi preko prekršaja ostatka baštine svoje, koji ne ustraje dovijeka u svome gnjevu, nego uživa u pomilovanju? ¹⁹ Još jednom, imaj milosti za nas! Satri naše opačine, baci na dno mora sve grijehe naše! ²⁰ Udijeli Jakovu vjernost svoju, dobrotu svoju Abrahamu, kako si se zakleo ocima našim od dana iskonskih.