Otkrivenje — 14. poglavlje (Otk 14)

Pratnja Jaganjčeva

¹ I vidjeh: gle, Jaganjac stoji na gori Sionu, a s njime sto četrdeset i četiri tisuće – na čelima im napisano ime njegovo i ime Oca njegova! ² I začujem s neba glas, kao šum voda mnogih i tutnjavu silna groma; glas taj koji začuh bijaše kao glas citraša što sviraju na citrama. ³ Pjevali su pjesmu novu pred prijestoljem i pred četiri bića i pred starješinama. Nitko ne mogaše naučiti te pjesme doli one sto četrdeset i četiri tisuće – otkupljeni sa zemlje. ⁴ Ti se ne okaljaše sa ženama, djevci su! Oni prate Jaganjca kamo god pođe. Otkupljeni su od ljudi kao prvine Bogu i Jaganjcu; ⁵ na ustima se njihovim laž ne nađe, neporočni su.

Anđeli navješćuju čas suda

⁶ I vidjeh: drugi jedan anđeo leti posred neba s evanđeljem vječnim da ga proglasi svim pozemljarima, svakom narodu i plemenu i jeziku i puku. ⁷ Viče iza glasa: »Bojte se Boga i dajte mu slavu jer dođe čas suda njegova! I poklonite se njemu koji stvori nebo i zemlju i more i izvore voda!« ⁸ Za njim eto drugog anđela koji govori: »Pade, pade Babilon, veliki koji vinom gnjeva i bluda svojega opi sve narode!« ⁹ Za njima eto i trećeg anđela koji vikaše iza glasa: »Tko god se klanja Zvijeri i kipu njezinu te primi žig na čelo ili ruku, ¹⁰ pit će vino gnjeva Božjega, nerazvodnjeno, natočeno već u čaši srdžbe njegove! I bit će udaren na muke u ognju i sumporu svetim anđelima naočigled i naočigled Jaganjcu. ¹¹ Dim muke njihove suklja u vijeke vjekova. Ni danju ni noću nemaju počinka oni koji se klanjaju Zvijeri i kipu njezinu i tko god primi žig s imenom njezinim.« ¹² U tom je postojanost svetih – onih što čuvaju zapovijedi Božje i vjeru Isusovu. ¹³ I začujem glas s neba: »Piši! Od sada blaženi mrtvi koji umiru u Gospodinu! Da, govori Duh, neka otpočinu od svojih trudova! Jer prate ih djela njihova!«

Kosidba poganâ

¹⁴ I vidjeh: gle, bijel oblak, a na oblak sjede Netko kao Sin Čovječji ; na glavi mu zlatan vijenac, u ruci oštar srp. ¹⁵ I drugi jedan anđeo iziđe iz hrama vičući iza glasa onomu što sjedi na oblaku: »Mahni srpom i žanji jer dođe čas žetvi, zrela je žetva zemaljska!« ¹⁶ I onaj što sjedi na oblaku baci srp na zemlju i zemlja bi požnjevena. ¹⁷ I drugi jedan anđeo iziđe iz hrama nebeskoga. I on imaše oštar srp. ¹⁸ I od žrtvenika iziđe drugi anđeo – onaj koji ima vlast nad ognjem – pa povika iza glasa onomu s oštrim srpom: »Mahni oštrim srpom i poberi grozdove u vinogradu zemaljskom jer sazri grožđe!« ¹⁹ I anđeo baci srp na zemlju i obra vinograd zemaljski, a obrano baci u veliku kacu gnjeva Božjega. ²⁰ Gazila se kaca izvan grada te poteče krv iz kace konjima do uzda, tisuću i šest stotina stadija uokolo.