Jeremija — 10. poglavlje (Jr 10)

Idoli i Bog istiniti

¹ Slušajte riječ koju vam govori Jahve, dome Izraelov. ² Ovako govori Jahve: »Ne privikavajte se putu bezbožnom i ne dršćite pred znacima nebeskim, jer pred njima dršću samo bezbošci. ³ Jer su strašila tih naroda puka ništavnost, samo drvo posječeno u šumi, djelo ruku tesarovih, ⁴ ukrašeno srebrom i zlatom, pričvršćeno čavlima i čekićima da se ne klima. ⁵ Nalik su na ptičja strašila u vrtu: ne znaju govoriti. Treba ih nositi, jer ne umiju hodati. Njih se ne bojte, jer ne mogu zla činiti, ali ni dobra učiniti ne mogu.« ⁶ Nitko nije kao ti, Jahve, ti si velik i silno je ime tvoje. ⁷ Tko da se tebe ne boji, kralju naroda? Zaista, tebi to pripada, jer među svim mudracima naroda i u svim njihovim kraljevstvima tebi nema ravna! ⁸ Čime vatru lože, to ih zaluđuje! Zakon im isprazan – obično drvo, ⁹ tankolisto srebro dovezeno iz Taršiša, zlato iz Ofira, rad kipara i rukotvorina zlatara, sve djela umješna, ogrnuta ljubičastim i crvenim grimizom. ¹⁰ A Jahve je pravi Bog. Živi je on Bog i Kralj vječni. Od njegova gnjeva zemlja se trese. Narodi ne mogu podnijeti jarosti njegove. ¹¹ Evo što ćete o kipovima reći: »Bogovi koji nisu stvorili neba ni zemlje moraju nestati s lica zemlje i ispod neba.« ¹² On stvori zemlju snagom svojom, mudrošću svojom uspostavi krug zemaljski i umom svojim razape nebesa. ¹³ Kad mu glas zaori, huče vode na nebesima, oblake diže s kraja zemlje; stvara kiši munje, vjetar izvodi iz skrovišta njegovih. ¹⁴ Svakom čovjeku pamet stane, svaki se zlatar zastidi svoga kipa, jer svi su mu kipovi samo varka, nema u njima duha! ¹⁵ Isprazni su oni, smiješne tvorevine, propast će u dan kazne. ¹⁶ ‘Jakovljev dio’ nije kao oni: jer je on sve stvorio, Izrael pleme je baštine njegove, Jahve nad vojskama ime je njegovo.

Strava na zemlji

¹⁷ Skupi prnje svoje sa zemlje, ti koja stanuješ u utvrdi! ¹⁸ Jer ovako govori Gospod: »Gle, ovaj put daleko ću odbaciti stanovnike ove zemlje, pritijesniti ih da me nađu.« ¹⁹ »Jao meni zbog ozljede moje, rana je moja neiscjeljiva.« A ja rekoh: »Ipak, bolest je moja, nosit ću je! ²⁰ Šator je moj òbâljen, sva užeta pokidana. Djeca me ostaviše: nema ih. Nema ga tko bi opet razapeo šator moj i podigao krila šatorska.« ²¹ Da, pastiri pamet izgubiše: ne tražiše Jahve. Zato ih sreća ne prati i sva se stada raspršiše. ²² Čujte vijest! Primiče se, evo, buka strašna iz zemlje sjeverne, da gradove judejske pretvori u pustinju, u brlog čagalja.

Molitva Jeremijina

²³ Znam, Jahve, da put čovjeka nije u njegovoj vlasti, da čovjek koji hodi ne može upravljati korake svoje! ²⁴ Kazni me, Jahve, ali po pravici, ne u gnjevu, da nas ne zatreš. ²⁵ Izlij gnjev na narode koji te ne priznaju i na plemena koja ne zazivlju imena tvoga! Jer oni su proždrli Jakova, izjeli ga, opustošili naselje njegovo.