Jeremija — 15. poglavlje (Jr 15)

¹ I reče mi Jahve: »Kad bi i Mojsije i Samuel stali pred lice moje, ne bi mi se duša obratila narodu tome. Otjeraj ih ispred lica mojega, neka idu od mene! ² Ako te upitaju: ‘Kamo da idemo?’, odgovori im: ‘Ovako govori Jahve: Tko je za smrt, u smrt! Tko je za mač, pod mač! Tko je za glad, u glad! Tko je za izgnanstvo, u izgnanstvo!’ ³ Poslat ću na njih četiri nevolje« – riječ je Jahvina: »mač da ih ubija, pse da ih rastrgaju, ptice nebeske i zvjerad da ih žderu i zatiru. ⁴ I učinit ću ih užasom svim kraljevstvima zemaljskim, i to zbog Manašea, sina Ezekijina, kralja judejskoga – za sva zla što ih počini u Jeruzalemu.«

O nevoljama rata

⁵ »Tko da se smiluje tebi, Jeruzaleme, tko da te požali? Tko li će se svratit’ da te zapita kako ti je? ⁶ Ti me odbaci« – riječ je Jahvina – »i leđa mi okrenu. I zato na te digoh ruku zatornicu. Dojadi mi da ti uvijek praštam! ⁷ Zato ću ih izvijati vijačom na vratima zemlje ove. Narod svoj ću lišit’ djece i istrijebit’ ga, jer se ne obraćaju sa svojih putova. ⁸ Bit će u njih više udovica negoli pijeska morskoga. Na majke mladih ratnika dovest ću zatornika, usred podneva, i pustit ću na njih iznenada užas i strahotu. ⁹ Onesvijestila se roditeljka sedmero djece, dušu ispustila. Sunce joj zađe još za dana: postiđena, osramoćena je. A što od njih ostane, pod mač ću vrći pred njihovim dušmanima« – riječ je Jahvina.

Obnovljeno zvanje

¹⁰ Jao meni, majko, što si me rodila, da svađam se i prepirem sa svom zemljom. Nikom ne uzajmih, ni od koga zajma ne uzeh, a ipak svi me proklinju. ¹¹ Uistinu, o Jahve, nisam li ti služio za njihovo dobro, nisam li tražio milost u tebe za neprijatelja svoga, u doba nevolje, u danima tjeskobe njegove? Ti to dobro znaš! ¹² Može l’ se željezo slomiti, željezo sa sjevera i mjed? ¹³ »Tvoje bogatstvo i blago tvoje pljački ću predati. Tako ćeš platiti za sva bezakonja svoja po svoj zemlji. ¹⁴ Učinit ću te robljem neprijateljâ u zemlji koju ne poznaješ, jer gnjevmoj planu ognjem koji će vas sažgati, koji će protiv vas buknuti.« ¹⁵ Jahve, spomeni me se i pohodi me i kazni progonitelje moje. Ne daj da propadnem zbog sporosti srdžbe tvoje! Spomeni se da tebe radi podnosim sramotu. ¹⁶ Kad mi dođoše riječi tvoje, ja sam ih gutao: riječi tvoje ushitiše i obradovaše srce moje. Jer sam se tvojim zvao imenom, o Jahve, Bože nad vojskama. ¹⁷ Nikad sjedio nisam u društvu veseljaka da se razveselim. Pod težinom ruke tvoje samotan živim, jer ti me jarošću prože. ¹⁸ Zašto je bol moja bez prebola? Zašto je rana moja neiscjeljiva i nikako da zaraste? Ah! Hoćeš li meni biti kao potok nestalan, vodama nepouzdan? ¹⁹ Zato ovako govori Jahve: »Ako se vratiš, pustit ću te da mi opet služiš; ako odvojiš dragocjeno od bezvrijedna, bit ćeš usta moja. Oni će se okrenuti k tebi, al’ ti se zato ne smiješ okrenuti k njima! ²⁰ Učinit ću od tebe za ovaj narod zid od mjedi, neosvojiv. Borit će se protiv tebe, al’ te neće nadvladati, jer ja sam s tobom, da te spasim i izbavim« – riječ je Jahvina. ²¹ »Izbavit ću te iz ruku zlikovaca i otkupiti te iz ruku silnika.«