Izaija — 63. poglavlje (Iz 63)

Apokaliptička pjesma

¹ Tko je taj što dolazi iz Edoma, iz Bosre, u haljinama crvenim? Tko je taj što veličanstveno odjenut pun snage korača? – Ja sam to koji naučavam pravdu, velik kad spašavam! ² – Zašto je crvena tvoja haljina i odijelo kao u onog koji gazi u kaci? ³ – U kaci sam sâm gazio, od narodâ nikog ne bijaše. U gnjevu ih svom izgazih i zgnječih u svojoj jarosti. Krv mi njihova poprska haljine, iskaljah svu odjeću svoju. ⁴ Jer dan osvete bijaše mi u srcu, došla je godina mojeg otkupljenja. ⁵ Ogledah se, al’ ne bješe pomoćnika! Začudih se, al’ ne bješe potpore. Tada mi je moja mišica pomogla i moja me srdžba poduprla. ⁶ U gnjevu svom satrijeh narode, u bijesu sve ih izgazih i zemlju polih krvlju njihovom!

Psalam

⁷ Slavit ću ljubav Jahvinu, slavna djela njegova – za sve što nam Jahve učini, za veliku dobrotu domu Izraelovu što nam je iskaza u svojoj samilosti, u obilju svoje ljubavi. ⁸ Reče: »Dosta, oni su narod moj, sinovi koji se neće iznevjeriti!« I on im posta spasiteljem u svim njihovim tjeskobama. ⁹ Nije slao poslanika ni anđela, nego ih je sâm spasio. U svojoj ljubavi i samilosti sâm ih je otkupio, podigao ih i nosio u sve dane od davnine. ¹⁰ Ali se oni odmetnuše, ožalostiše sveti duh njegov. Zato im je postao neprijatelj i sâm je na njih zavojštio. ¹¹ Spomenuše se tad davnih dana i sluge njegova Mojsija: »Gdje li je onaj koji izvuče iz vode pastira stada svojega? Gdje je onaj koji udahnu u njega duh svoj sveti? ¹² Koji je Mojsijevu desnicu vodio veličanstveno svojom mišicom, koji vodu pred njima razdvoji i steče sebi ime vječno; ¹³ koji ih provede dnom bezdana kao konja po pustinji i nisu se spoticali? ¹⁴ Poput stoke što silazi u dolinu, duh Jahvin vodio ih počivalištu. Tako si ti vodio narod svoj i slavno ime sebi stekao. ¹⁵ Pogledaj s nebesa i vidi iz prebivališta svoga svetog i slavnog. Gdje li je ljubomora tvoja i snaga? Zar se susteglo ganuće tvog srca i samilost tvoja prema meni? Ah, sućuti nam svoje ne ustegni, ¹⁶ jer Otac si naš! Abraham nas ne poznaje i ne spominje nas se Izrael; Jahve, ti si naš Otac, otkupitelj naš – ime ti je oduvijek. ¹⁷ Zašto, o Jahve, zašto nas puštaš da lutamo daleko od tvojih putova, zašto si dao da nam srce otvrdne da se tebe više ne bojimo? Vrati se, radi slugu svojih i radi plemenâ što su tvoja baština! ¹⁸ Zašto bezbožnici gaze tvoje svetište, a neprijatelji naši blate tvoju svetinju? ¹⁹ Odavna postadosmo kao oni kojima više ne vladaš i koji tvoje ime više ne nose. O, da razdreš nebesa i siđeš, da ime svoje objaviš neprijateljima: pred licem tvojim tresla bi se brda, pred tobom bi drhtali narodi,