Stari zavjet • Psalmi i mudrosne knjige USFM: JOB

Knjiga o Jobu

Job 14 • 14. poglavlje • 22 redaka

¹ Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja. ² K’o cvijet je nikao i vene već, poput sjene bježi ne zastajuć’. ³ Na takva, zar, ti oči otvaraš i preda se na sud ga izvodiš? ⁴ Tko će čisto izvuć’ iz nečista? Nitko! ⁵ Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprijelaznu, ⁶ skini s njega pogled da počinut’ može, poput najamnika da svoj dan uživa. ⁷ Ta ni drvu nije nada sva propala, posječeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju. ⁸ Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasuši u prahu, ⁹ oćutjevši vodu, ono će propupat’ i pustiti grane kao stablo novo. ¹⁰ Al’ kad čovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada? ¹¹ Može sva voda iz mora ispariti i presahnut’ rijeke, isušit’ posvema, ¹² al’ čovjek kad legne, ne ustaje više, dok nebesa bude, neće se podići, od sna se svojega probuditi neće. ¹³ O, kad bi me htio skriti u šeolu, zakloniti me dok srdžba ti ne mine, dati mi rok kad ćeš me se spomenuti, ¹⁴ – jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut’ može? – čekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi došao da mi smjenu dadeš. ¹⁵ Zvao bi me, a ja bih se odazvao: zaželio si se djela svojih ruku. ¹⁶ A sad nad svakim mojim vrebaš korakom, nijednog mi grijeha nećeš oprostiti, ¹⁷ u vreći si prijestup moj zapečatio i krivicu moju svu si zapisao. ¹⁸ Vaj! K’o što se jednom uruši planina, k’o što se hridina s mjesta svog odvali, ¹⁹ k’o što voda kamen s vremenom istroši, a pljusak bujicom zemlju svu sapere, tako uništavaš nadu u čovjeku. ²⁰ Oborio si ga – on ode zasvagda, nagrđena lica, otjeran, odbačen. ²¹ Djecu mu poštuju – o tom ništa ne zna; ako su prezrena – o tom ne razmišlja. ²² On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tuži zbog svojeg života.«