Stari zavjet • Psalmi i mudrosne knjige USFM: JOB

Knjiga o Jobu

Job 37 • 37. poglavlje • 24 redaka

¹ Da, od toga i moje srce drhti i s mjesta svoga iskočiti hoće. ² Čujte, čujte gromor glasa njegova, tutnjavu što mu iz usta izlazi. ³ Gle, munja lijeće preko cijelog neba – i sijevne blijesak s kraja na kraj zemlje – ⁴ iza nje silan jedan glas se ori: to On gromori glasom veličajnim. Munje mu lete, nitko ih ne priječi, tek što mu je glas jednom odjeknuo. ⁵ Da, Bog gromori glasom veličajnim, djela velebna, neshvatljiva stvara. ⁶ Kad snijegu kaže: ‘Zasniježi po zemlji!’ i pljuskovima: ‘Zapljuštite silno!’ ⁷ svakom čovjeku zapečati ruke da svi njegovo upoznaju djelo. ⁸ U brlog se tad zvijeri sve uvuku i na svojem se šćućure ležaju. ⁹ S južne se strane podiže oluja, a studen vjetri sjeverni donose. ¹⁰ Već led od daha Božjega nastaje i vodena se kruti površina. ¹¹ I opet vodom puni on oblake, i sijevat’ stanu oblaci munjama; ¹² kruže posvuda po volji njegovoj, što im naloži, to će izvršiti na licu cijelog kruga zemaljskoga. ¹³ Šalje ih – ili da kazni narode, ili da ih milosrđem obdari. ¹⁴ Poslušaj ovo, Jobe, umiri se i promotri djela Božja čudesna. ¹⁵ Znaš li kako Bog njima zapovijeda, kako munju iz oblaka svog pušta? ¹⁶ Znaš li o čem vise gore oblaci? Čudesna to su znanja savršenog. ¹⁷ Kako ti gòrê od žege haljine u južnom vjetru kad zemlja obamre? ¹⁸ Zar si nebesa s njim ti razapeo, čvrsta poput ogledala livenog? ¹⁹ De naputi me što da mu kažemo: zbog tmine se ne snalazimo više. ²⁰ Zar ćeš mu reći: ‘Hoću govoriti’? Ili na propast vlastitu pristati? ²¹ Tko, dakle, može u svjetlost gledati na nebesima što se sja blistavo kada oblake rastjeraju vjetri? ²² Sa sjevera k’o zlato je bljesnulo: veličanstvom strašnim Bog se odjenu! ²³ Da, Svesilnog doseći ne možemo, neizmjeran je u moći i sudu, velik u pravdi, nikog on ne tlači. ²⁴ Zato ljudi svi neka ga se boje! Na mudrost oholu on i ne gleda!«