19
1 Job nastavi svoju besjedu i reče: 2 »Živoga mi Boga što mi pravdu krati i Svesilnog koji dušu mi zagorča: 3 sve dok duha moga bude još u meni, dok mi dah Božji u nosnicama bude, 4 usne moje neće izustiti zloću niti će laž kakva doći na moj jezik. 18 Prije nego svane, on već hitro bježi kloneći se puta preko vinograda. Njegova su dobra prokleta u zemlji. 19 K’o što vrućina i žega snijeg upija, tako i podzemlje proždire grešnike. 20 Zaboravilo ga krilo što ga rodi, ime se njegovo više ne spominje: poput stabla zgromljena je opačina. 21 Ženu nerotkinju on je zlostavljao, udovici nije učinio dobra. 22 Al’ Onaj što snažno hvata nasilnike, ustaje, a njima sva se nada gasi. 23 Dade mu sigurnost, i on se pouzda; okom je njegove nadzirao staze. 24 Dignu se zakratko, a onda nestanu, ruše se i kao svi drugi istrunu, posječeni kao glave klasovima.«